Dana 10. lipnja 2026. godine grupica djece i nekoliko učiteljica zaputilo se od panonskih ravnina sve do mora i planina. To je bila grupa mladih planinara iz OŠ Gornje Vrapče, koji su na planinarskome izletu u NP Paklenica pošli razgledati fantastičnu špilju. Ta špilja nosi ime Manita peć. Naša grupica planinara prošla je kroz velike strmine Paklenice i još veće vrućine ljetnoga sunca, no nije odustajala. Kada su napokon stigli pred Manitu peć i ušli u nju, shvatili su da im se trud isplatio jer su vidjeli veliku ljepotu te špilje i puno toga naučili.
Špilja Manita peć postoji odavno. Ljudi koji su nekad živjeli u podnožju Paklenice nisu imali vodovod. Morali su upotrebljavati vodu iz potoka, no taj se potok povlačio. Shvatili su da u Manitoj peći ima vode te su je najčešće žene nosile kućama. No nisu bile same, i divlje životinje trebale su vodu, a najgore je što u to doba nije bilo svjetiljki ni struje. Samo ludi (maniti) ljudi usudili su se ići po vodu u tu špilju. Ludi, ali hrabri.
U Manitoj peći bilo je hladno i prelijepo, a u njoj smo vidjeli i takozvanu „crkvu“. Taj dio špilje zove se tako jer je u njemu stalagnat koji izgleda kao orgulje. Manita peć ima tri velike prostorije.
Nakon napora i svega što su naučili naše planinare čekalo je osvježavajuće more i kupanje na plaži u blizini NP-a Paklenica.
Margareta Novina, 5. b